Održiva moda: oksimoron ili šansa za handmade proizvođače? F.fm x Komuna market intervju

Dunja i Marija iz F.fm podkasta
Autor: Komuna Redakcija

10/11/2020

Nismo baš veliki ljubitelji reči održivo/st. Ne sumira u potpunosti složenost problema sa kojim se susrećemo. Takođe, ni izbliza ne opisuje ljubav, pokretačku snagu (možda čak i opsesiju) koju imamo za razgovor i učenje o čitavom nizu stvari vezanih za ovu temu. A ipak smo u škripcu kad treba brzo da vam kažemo o čemu se radi. Zato smo pozvali divan ženski dvojac koji stoji iza F.fm podcast - radio emisije koja se bavi održivom modom - da nam pomogne u mapiranju i shvatanju problematike i principa održive proizvodnje i kako se oni odnose na handmade proizvode. Autorke i voditeljke Dunja Jovanović i Marija Radaković koje u svom podkastu pričaju o modi, ali ozbiljno, pokrenule su serijal koji preispituje etičku i ekološku stranu mode, odgovara na goruća pitanja i edukuje o važnosti održive i o problemima i posledicama brze mode. Posmatraju modnu industriju kroz ekonomsku i društvenu prizmu i ukazuju na probleme koje ova industrija proizvodi.

Zapratite F.fm podkast na Instagramu gde modne novinarke Dunja i Marija svakodnevno objavljuju korisne informacije i savete iz sveta održive mode.

Komuna Redakcija (KR): Ukratko, kako bismo objasnili važnost održive i etičke proizvodnje nekome kome je ovaj koncept stran ili nekome ko možda još uvek nije dovoljno uveren u njenu važnost?

Dunja i Marija: Pošto se bavimo temom održivosti u modnoj industriji, pričaćemo iz te persepktive, ali se ona vrlo lako može primeniti na ostale industrije. Celokupni modni sistem danas posluje po sistemu “brze mode” koji se zasniva na prekomernoj upotrebi prirodnih resursa i autsorsovanju radne snage. Sve ovo dovodi do ogromne količine zagađenja – pa je tako modna industrija na drugom mestu po korišćenju zemljišta, četvrtom po korišćenju vode, petom po emisiji gasova sa efektom staklene bašte i prvom po ispuštanju mikroplastike u vodene tokove.  Kada je reč o društvenom aspektu, uslovi rada u tekstilnoj industriji su zabrinjavajući – plate su minimalne, prostor u kome se odeća proizvodi često zapušten i nebezbedan, a kršenje radnih i ljudskih prava široko je rasprostranjeno.

Dakle – u pitanju je jedan potpuno neodrživ sistem, kako po prirodu, tako i po ljude. Neophodno je preći na druge, održivije modele – da bismo uopšte imali budućnost.

KR: Da li postoje sistem(at)ski/institucionalni/zakonski/dugoročni okviri održive strategije? Globalno gledano i u Srbiji. Da li su promene koje počinju od pojedinca dovoljne?

Dunja i Marija: Ako pričamo globalno, jedino u Francuskoj postoje zakonski okviri ili predlozi koji se tiču cirkularne ekonomije ili imaju za cilj promenu koja vodi ka eko-osvešćenoj budućnosti. Francuski parlament je početkom ove godine usvojio Zakon kojim se kompanijama zabranjuje da uništavaju i spaljuju neprodatu garderobu. Pored odeće, zakon se odnosi i na elektronske uređaje, higijenske proizvode i kozmetiku. Francuska već ima zakon kojim se zabranjuje da supermarketi bacaju neprodatu hranu i obavezuje da tu robu predaju u dobrotvorne svrhe. Ovaj Zakon uvodi određene principe cirkularne ekonomije i zahteva od proizvođača, uvoznika i distributera, uključujući online kompanije poput Amazon-a, da doniraju neprodate ne-prehrambene proizvode, osim onih koji predstavljaju zdravstveni ili bezbednosni rizik.

Što se tiče naše zemlje, čak i ako neki zakoni postoje, nedorečeni su i pitanje je koliko se i kako sprovode. Uostalom, kao i za sve ostale stvari kod nas. Mislimo da je svaka pojedinačna inicijativna važna, međutim da bi efekat bio merljiv i vidljiv,  neophodni su zakoni koji će se sprovoditi kao i infrastruktura i sistem koji bi svima nama olakšao da naše navike i aktivnosti budu održivije.

KR: Da li su handmade proizvodi zaista održivi? Da li mislite da handmade proizvodnja koja je trenutno alternativa hiperprodukciji može (u nekom/bilo kom smislu) da bude hiperproduktivna/pređe u hiperprodukciju?


Dunja i Marija: Ako pričamo o odeći – prema Analizi istraživanja o životnom ciklusu odevnih predmeta u Srbiji (rađena je u okviru projekta “Tekstilni otpad nije u modi” koji realizujemo zajedno sa Centrom za unapređenje životne sredine) – preko 60% ispitanika reklo je da se odeva u lancima inostranih brendova, a tek mali procenat (oko 13%) naveo je lokalne proizvođače odeće kao njihov izbor. Obzirom na to trenutno stanje – važnije je da pričamo o promociji domaćih brendova, i objasnimo kupcima da je mnogo bolje za naše tržište i ekonomiju ulagati u domaće. U tom smislu, lokalna hand made proizvodnja – naročito u modi, je na nivou preživljavanja, sa tek nekoliko slučajeva koji su uspeli da razviju ozbiljan biznis model. Daleko smo mi od toga da ona preraste u hiperkonzumerizam.

KR: Gde i kako kupovati etičku/održivu robu? Da li postoji način da to utvrdimo?

Dunja i Marija: Kada je reč o garderobi, jedan od načina jeste da obratimo pažnju na sertifikate koji predstavjaju garanciju da su u procesu proizvodnje određeni standardi ispoštovani. Danas postoje različiti sertifkati, kao na primer Fair Trade - koji ukazuje da se poštuju propisi Međunarodne organizacije rada, da su radnicima obezbeđene dodatne obuke u pogledu svojih radnih prava, zatim da u kompaniji postoje pravila koja štite ženska prava i obebeđuju zaštitu od uznemiravanja. Na našem tržištu prisutan je GOTS sertifikat koji potvrđuje da je proizvod bar 70% izradjen od organskih vlakana, a u isto vreme prati se i količina upotrebe vode i energenata u procesu proizvodnje (na našem našem Instagram profilu detaljnije smo pričale i o ostalim sertifikatima koji postoje u modnoj industriji).

Međutim, važno je naglasiti da je najznačajniji faktor koji ukazuje da li je brend i u kojoj meri održiv jeste stepen transparentnosti.  Transparentnost je osnova održivosti.

Manufaktura i lokalna proizvodnja u malim serijama jesu održivija alternativa, ali veoma je važno da proizvođači shvate da je u interesu svih da budu transparentni - u pogledu proizvodnje (poreklo materijala, proizvedena količina, uslovi rada, mesto proizvodnje itd) , ali i u pogledu cena (kako je cena formirana i šta sve uključuje). Danas kada održivost postaje sve glasnija tema, neminovno je da će mnogi pokušati da iskoriste njenu aktuelnost i promovisati se kao takvi, iako nisu. Upravo iz tog razloga važno je da oni koji posluju u skladu sa principima održivosti budu transparentni i postave standarde kako bi bili prepoznati kao održivi, a sa druge strane brendovi i proizvodi koji suštinski nisu održivi jednostavno neće moći da ispune ovaj uslov. Ukoliko bi kultura transparentnosti zaživela - svima nama kupcima bilo bi znatno lakše da napravimo izbor.

Hemp Packs rančevi od konoplje
Za uzgoj konoplje potrebno je 3x manje zemlje i vode nego za uzgoj iste količine pamuka ili lana. Ne zahteva pesticide ili neka druga hemijska sredstva da bi se zaštitio ili pospešio njen rast. Za izradu Hemp Packs rančeva se koristi industrijska konoplja sa Himalaja i ceo proces proizvodnje se odvija u saradnji sa predivnim ljudima sa Nepala koji veći deo posla obavljaju ručno i tradicionalno.

KR: Da bi proizvođači i brendovi mogli deklarisati kao održivi, koji su kriterijumi koje moraju da ispunjavaju da bi njihovi proizvodi spadali u ovu kategoriju (etički, ekološki, socijalni aspekti)?

Dunja i Marija: Ako pričamo o domaćim proizvođačima i brendovima: da proizvode u Srbiji, da poštuju radna prava svih zaposlenih (ugovori o radu i isplata dostojanstvenog nivoa plate), da su uslovi proizvodnje na dobrom nivou, da se koriste organski i po mogućstvu sertifikovani materijali, da ne postoji hiperprodukcija, da se upravlja otpadom na eko-osvešćen način i po mogućstvu reciklira. U skladu sa prethodnim pitanjem, neophodno je da budu transparentni – upravo da ne bismo morali da utvrđujemo, proveravamo ili spekulišemo, već da tačno znamo kako i šta proizvođač radi. Mnogi domaći brendovi već rade, ako ne sve sa ovog “spiska”, onda solidnu većinu – i takve brendove ili proizvođače treba potencirati i postaviti kao uzor ostalima.

KR: Trendovi ili održivost – da li moramo da biramo?

Dunja i Marija: Trend je u današnjem vremenu postao marketinški alat koji poprilično doprinosi razvoju hiperkonzumerističkog ponašanja. Statistike nam kažu da danas kupujemo 400% više nego što smo pre 20ak godina, a svu tu odeću koju kupimo – neverovatno brzo odbacimo. Industrija se igra sa našim nesigurnostima i u tom smislu nam poručuje - ako želiš da budeš kul, moraš da budeš trendi.

"Održiva kupovina predstavlja udaljavanje od prekomerne kupovine, a samim tim i od trendova u ovom današnjem obliku – dakle mode i proizvoda koju nam drugi predlažu kao “must have”. Ona podrazumeva razmišljanje o sebi, sopstvenim potrebama, sopstvenom stilu i tome na koji način mi želimo da se izrazimo. Ako smo trendi i menjamo sve što “volimo” iz meseca u mesec – čas nosimo drečave boje, sutra neutralne, čas kačkete, čas velike rajfove - šta je onda to što nama zaista pristaje? Koji je onda naš stil? Poznajemo li sebe uopšte? Ukoliko demistifikujemo trend i sagledamo šta on danas zapravo jeste – svi ćemo radije izabrati održivost."

komuna market mesto odrzive kupovine
Celu kolekciju Hemp Packs rančeva od konoplje možete naći u njihovom shopu na Komuna marketu.

KR: Kako se definisati kao održivi „neko‟? Koji su faktori, kriterijumi, parametri za tako nešto? Da li je održiva proizvodnja dovoljna ukoliko je ne prati savesna potrošnja?

Dunja i Marija: Naše mišljenje je da ne treba previše da se fokusiramo na terminologiju, a ne bi trebalo ni da se definišemo kao održivi.

Iako se temom održive mode bavimo skoro 3 godine, smatramo da je ona i dalje nova i da je, dakle, potrebna informisati i edukovati kupce, koji često nisu ni svesni da su deo problema.

Iako će se vidljiva pozitivna promena desiti kada veliki proizvođači promene način rada na održivije modele, ono što mi možemo da uradimo jeste da otkrijemo zašto je održivost potrebna, a potomu preispitamo svoje kupovne navike (da li su imlpulsivne ili zaista potrebne), informišemo se i biramo brendove koji se trude da posluju u skladu sa prirodom i solidarni su, razmišljamo o tome na koji način odlažemo tekstilni otpad, koliko puta nosimo neki komad odeće… Dakle, samo polako, bez nekakvh kriterijuma, parametara i opterećenja - svako je dobrodošao da izabere svoj put ka održivijoj budućnosti.

 

Zaključak

Da li postoji sreća u ovoj nesreći do koje nas je modna industrija danšnjice dovela? Dok prosečni potrošač gleda u svoj ormar pun plastike i pokušava da svari da problem uopšte postoji, direktori i menadžeri velikih fast fashion brendova zadovoljno trljaju ruke i smišljaju nove načine da nas nasamare. Saznanje da smo nasamareni i da smo kao kupci deo problema teško je prihvatiti. Ali što se pre sa ovim pomirimo shvatićemo da se i mi kao pojedinci nešto pitamo i da smo istovremeno i deo rešenja.  Mi biramo da li ćemo podržati megafabriku ili malog proizvođača, da li nam više znače 3 vanvremenska komada ili 52 kolekcije godišnje, da li ostajemo u ovom začaranom krugu ili krećemo na put ka održivoj budućnosti.